Represija?
Jeste li ikada bili na granici izmedju sjecanja? Emocija tako poznata, bliska, kao da je tek pocela da zivi. S druge strane paranoicna praznina jer se dogadjaji nikako ne mogu povezati, uprkos mojim naporima. Sjecanje bez radnje, haoticno i krhko, a ipak stvarno...Cudno...Nedoreceno...
Sinoc sam se nasla na toj granici, snazno je prozivljavajuci i preziruci propalu potragu po svim coskovima upaljenog korteksa. Postala sam kip kojem jos samo oci odaju znakove zivota. Osjetila sam hladnocu skamenjenih udova. Knedla zacepi suho grlo, uprkos dubokim udisajima koji su po naredbi me pokusavali smiriti...
Na neki stoti dio sekunde sam osjetila okus kikiriki putera iz lunch paketa, cula zvuk sirene, dodirnula rupu na balkonu od gelera. Sve se to spustilo duz mene munjevito brzo, ne dozvoljavajuci mi da duze ostanem upijena u prizvano sjecanje. Bez obzira, bilo je stvarno....
I da, nisam nikad mogla ni zamisliti da cu povratiti tu mrvicu odletjelog sjecanja, sve zahvaljujuci nekakvom Dzemi Blenti...
