Koja je tajna džema od malina?
Poprilično sam zbunjena da bih napisala dobar post. Govorim sama sa sobom, a nemam šta da kažem. Gorko mi u grlu, a nije od prevelike količine ispušenih cigareta...Priča je slijedeća, i dok ispisujem njene redove ne mogu se odbraniti od navale stida... Internet, krvnik dokonosti, dovede me na jedan sarajevski forum. I kao i prethodnih dana, pažnju mi okupiraše svakojake ratne teme. Hapšenje babaroge mog djetinjstva je započelo lavinu sjećanja, sjećanje lavinu rasprava, pa kad se sve to strovali niz obronke ostane tuga i puno boli za gubitkom, kako drugih tako i sebe. A na forumu... Ponovo svakojake žustre rasprave o raznim generalima, oficirima, brigadirima, političarima. Ko je odbranio, a ko izdao. Ko spasio, ko pokrao. Kome treba spomenik, a kome zid srama. Listajući stranice i stranice za svađu uvijek raspoloženih ljudi, nabasah na jedan post. U moru generala nađe se i slika mladića toplih smeđih očiju i uz nju meni nepoznato ime: Karim Zaimović. Forumaš nas upita: Sjećate li se ovog heroja?
Zastala sam, i pažljivo pogledala sliku. Ime i prezime mi nije bilo poznato, ali sam osjećala da želim znati... I opet internet me obdari svojim blagodetima: mladi književnik, zaljubljenik u film i strip, kolumnist. Gorčina u grlu nastane kada pogledate datum njegovog rođenja, a potom datum smrti: 1971-1995. Objavili su njegovo djelo posthumno, knjiga se zove Tajna džema od malina. Kupila sam je munjevitom brzinom, osjećajući nesnošljivu potrebu da je pročitam. Iskreno, ne želim detaljno pisati o njoj, jer trenutno nemam snage. Samo ću reći da me je progutao njen sadržaj tolikom žestinom da je ne mogu smaknuti s uma, već danima. Spomenula sam stid, moje biće trenutno plovi u njemu: Leely, kako si mogla da ne saznaš za Karima ranije? Pretražuješ po policama svjetskih pisaca, nesvjesna jačine djela napisanog samo koju ulicu niže tvoje! Jedan Heroj ti je zamalo prošao kroz prste, bez da saznaš išta o njemu!
Pitam se koliko mi je još ovakvih ljudi promaklo. O njima me niko neće nikada učiti, čak ni roditelji koji bježe od svake ratne teme kao dijete od tek ubrane šipke. Koliko li je još samo heroja ubijeno bez da je iko zapamtio njihova imena?
Ako neko pročita ovaj post, on ima i svoju molbu. S vremena na vrijeme ih oživi, pa barem u sjećanju, te sarajevske Karime!
Pitam se gdje je po prvi put izbilo crnilo. Negdje ispod oderane koze medvjeda? Na krstu starih bosnjana?U dimu nargile? U hladovini haustora, na stepenistu sa isklesanim andjelima?
Znas, kad ga poljubim, ja nikada ne zatvorim oci. Kapci se pocnu spustati dok mu primicem glavu i milujem kosu, ali kad ga dotaknem usnama, oni se zamrznu i zastanu na pola puta, dozvoljavajuci zjenicama da stidljivo proviruju i cudnovato svijetle. I tako, pomicem ritmicno usne, usisavajuci njegove, dodirujuci ih jezikom i veselo se igrajuci. Tada ga pokusavam sto vise udahnuti, pohraniti njegov miris u sebe, i zapamtiti ga zauvijek...
I tako... Ostavljas me hladno, ne usudjujuci ni da me pogledas u oci... Bjezis, sav preblijedio, nekontrolisano smusen....Sati otkucavaju, teski i beskonacno dugi..I ne znam nista drugo osim da mi falis..Jednostavno, trebam te..Trebam tebe, da me prenes iz sna, jer san je mracan, gusi i razara... Sve djeluje nestvarno.. Duga, iscrpljujuca, neshvatljiva nocna mora...
